Mamine slatke muke

Postala sam majka. Prvi put sam uzele malu bebu, novorođenče u svoje ruke. Otkrivam neki novi, potpuno nepoznati svijet do sada, svaki dan je nova avantura. Pisaću o početku majčinstva, roditeljstva, bez dlake na jeziku, bez zadrške... Meni su

30.12.2020.

Pitanje iz igriceeeeeeee

- Pitanje za LillyoftheValley - da li je istina da je žena supruga sve dok ne rodi dijete, i da je posle toga uglavnom samo mama?
Zavisi od toga kako se postaviš kao supruga i zavisi od toga kako odgajaš i njeguješ svoj brak


Sa 18. godina sam postala samostalna, studirala sam, radila sam, naučila sam biti samostalna i odgovorna. Imala sam cimerke i cimere, iskusila sam način života sa drugim ljudima, koji nisu familija. Sve to je doprinijelo tome da, kada sam ušla u brak, čvrsto i jasno nametnem svoje stavove i ciljeve u našem zajedničkom životu (ništa bahato, razmaženo, nego realno). Ja imam stalni posao, redovnu platu, muž je zaposlen ali nije prijavljen, od mjeseca do mjeseca, u odnosu na broj klijenata, plata pada ili se povećava. Što se tiče finansija zajedno smo opremili stan, zajedno trošimo novac, bez pritiska čija je plaća manja-veća. Kupujemo što nam treba, nekad balahamo, pa se stisnemo, i tako, sve po dogovoru............. Kada sam tek postala majka, bilo je trzavica u našem odnosu. To je novo poglavlje za oboje, trebalo nam je neko vrijeme da naučimo "plivati" u tom "moru".............. Što se mene tiče ja se toliko umorim od toga što sam "samo mama", ali ne može mi biti, ima i drugih stvari, haha. Stvarno me iscrpi cijeli dan sa bebom, a bebac nam je poprilično miran, skoro da i ne plače, ali traži konstantu pažnju i druženje. Ponekad nemam vremena ni da se pogledam u ogledalo, a trudim se da izgledam kao i prije, treniram, ponekad se malo našminkam. Želim da sam lijepa sebi, jer onda sam sretnija, a kada sam ja sretna lako ću usrećiti muža i bebu svojim raspoloženjem ............ Od kako sam se porodila nisam upalila mašinu za pranje veša, to muž radi, ja slažem veš, a što se tiče suđa, ja prljam (pravim obroke i kašice), a on pere ili stavlja u mašinu za suđe...... Od početka braka naš odnos je bio (pored ljubavnog i strastvenog) jako prijateljski, tako da smo dijelili kućne poslove i obaveze kao cimeri. On voli kuhati, tako da me ponekad zamjeni u kuhinji. Vi čitate i vjerovatno razmišljate o tome kako imam savršenog muža, ali bilo je tu i tersanja i suza, svađa, pakovanja, "razvoda"... Dok nismo pronašli naš način za brak. Priznajem i da sam povremeno bila bezobraza prema njemu, ali morala sam biti. Uskoro se vraćam na posao, dakle, oboje radimo, donosimo novac kući od kojeg živimo, ne pada mi napamet da sama rintam u domaćinstvu kad se vratim nakon 12h obaveza na poslu. Mogla bih kada bih morala, ali zašto da ja svaki dan crknem od posla, dok on provedi ostatak dana gledajući TV ili tako nešto. Ne očekujem od njega da sve napravi savršeno, ali par sitnica koje zna i može, neće ga oštetiti a meni će mnogo značiti............ Zašto smo to sve tako posložili? Pa da bi na kraju dana imali vrijeme i snage za nas dvoje. Kada se završe sve obaveze, beba uspava, kad se sve pogasi, da upalimu našu iskricu ljubavi. Ponekad samo ležimo u tišini, zagrljeni! To mi je dovoljno. Ne želim biti stereotipna domaćica-majka ( a imali smo taj period na početku), ne želim biti stalno umorna, ne želim ga isključivati iz našeg braka uzimajući sve obaveze na sebe, ne želim ga isključivsti iz odgoja (povremeno provede par sati sam sa bebom), ne želim se pretvoriti u dosadnu, histeričnu, mrzovoljnu ženu.... jer ne želim da se za nekoliko godina udaljimo, otuđimi, da se zaboravimo.......... Vratiću se na početak:zavisi od toga kako odgajaš i njeguješ svoj brak, i sebe u tom braku. Pitanje za @malapcelamaja Imaš troje djece, stigneš li se posvetiti sebi? Šta bi te učinilo sretnom (nešto što bi sama za sebe uradila)? P.s. jedva sam čekala da me neko izabere hahahaha. :)

27.12.2020.

Kad se mama sprema....

Neki dan sam bila pozvana na jedno druženje, uži krug ljudi (7-8ljudi), iz firme, čisto da se obilježe uspjesi ove godine, kojih je bilo jako puno usprkos koroni i ludilu. Ja sam na porodiljnom, ali s obzirom da mi je zaista trebalo da radim, povremeno sam "upadala" kada sam mogla, nisam morala, željela sam. (Priroda mog posla je takva, da sam na svu sreću mogla to tako dogovoriti).......... Uglavnom, nisam bila ažurna u grupi na viberu, upratila sam datum i sat okupljanja. Biće hrane, malo pića, kratko ćemo se naći i to je to. Super.......... Muž radi, niko od familije ne može pričuvati malca, biće hladno, ali JA IDEM, JA MORAM VIDJETI LJUDE. DRUŽITI SE, RAZGOVARATI. Ide beba sa mnom!!! .............. Cijeli taj dan sam podredila tom dogovoru kako bih mogla doći u normalnom izgledu i stanju. .......... Prvo sam morala organizovati aktivnost sa bebom, da ga izmorim dovoljno, da spava barem sat vremena oko podne da mogu oprati kosu, da se mogu istuširati (inače sebi smrdim non stop na bejbi bljuvotinu, ukakane pelene, imam potrebu da se tuširam više puta dnevno, posebno ako idem van stana među ljude)................ Nakon toga, moram opet naći način da brzo izmorim dijete, da ga opet uspavam barem oko 13-14h, da mogu ručak napraviti, pa onda opet tako kasnije oko 17h, da se mogu barem malo našminkati. Dakle, taj dan je maraton po stanu za mene, nema veze, može sve, samo da izađem, da vidim ljude, društvo. .... Cijeli dan ide 100 na sat sa djetetom, dobro je, izmorim ga, zaspe, obavim sta treba, probudi se, hranim ga, pjevam, tepam, igramo se, nahranim ga, presvučem, nosam, pjevam, zaspe. ... ..... Ja vec negdje oko 13h umirem od umora, ali nema veze....... Uz to sve, moram i ja dobro jesti, da se ne onesvjestim. Dojim, dakle moram unositi dovoljno tečnosti, kvalitetne hrane, uuuuh uh. Ne mogu vam opisati te računice u svojoj glavi, tu organizaciju, kako bih stigla u 18h na druženje.......... U zadnje vrijeme razgovor mi se svodi na boju bebine kake, na to da li dovoljno jede, dovoljno spava, da li mu je vruće? hladno?, Gu-Gu, Ga-Ga...... Trebalo mi je druženje kako bih napunila ego, baterije, kako bih se osjetila bitnom (i ja sam zaslužna za te nagrade) , da osjetim tračak stare sebe, a ponosna na novu sebe. Konačno 17h, bebac nije pospan, traži pažnju, ne mogu ga ostaviti ni minutu. Mogu ga ostaviti da plače kratki, ali ja postanem ludo nervozna od tog plača, a i teško ga je umiriti kad se raspekmezi... Nema veze, idem spremiti dijete, usput ću ga zabaviti, smiriću ga, pa ću spremiti sebe (inače mi treba 10min da se spremim, ali sa bebom to je ludnica). Taman sam ga bila obukla u neki presladak kompletić, on se ukaka, ok, nema veze, mjenjam pelenu. Skinem pelenu, okrenem se, dakle to je momenat, uzimam novu pelenu, on se popiškio, FONTANAAAA, cijeli se zapišao, ide nova tura presvlačenja. Ok završim sa tim, pokušavam ga zabaviti da se sam igra, ali postaje gladan i nervozan, moram ga dojiti, a nisam ni pronašla šta ću obući. Nema veze, tek je 17:30, ne mogu zakasniti, ali eto, nešto mi je bitno da dođem na vrijeme.............. Uzimam dijete u jednu ruku,dojim ga, hodam po stanu, tražim šta ću obući i obuti. Ono, htjela bih da sam sexy, ali ne previše, ne provokativno, ali eto, da mi kažu kako lijepo izgledam kao da nisam rodila. Ali ne mogu ništa takvo obući, jer takvu odjeću baš i nemam, nije u mom fazonu. Kao, obula bih nešto sa petom, neke čizme, ali , ni jedne čizme na petu mi ne mogu jer mi je stopalo poraslo za broj više u trudnoći. Ok, nema veze, tražim obuću koja mi može pa ću skontati odjeću koja ide uz tu je*nu obuću. Beba i dalje doji, grebe me, faaaak, nisam otkinula noktiće, prsa su mi krvava, nisam ni skontala koliko me grebao. Oooooo, ajd nema veze. Tražim odjeću zakopčanu do grla, sve mi je nekako bljaaaakaaac, odjeća govori: ja sam mamaaa, ja sam Debra iz SVI VOLE REJMONDA. Ajd nađem nešto što mi je između Debre i sexy, može proći......... Beba bljuca po meni. Beba plače. Ja plačem. 17:55h. Ok, nema veze, jbg, idemo dalje. Uzimam prvu kariranu košulju, široke farmerke, vežem kosu u bezvezni rep, obujem tene, spremim dijete i baby torbu, obučem bejbi nosiljku, spakujem ga u nju, i tako u ležernoj i opuštenoj varijanti odem na druženje. Nema veze, idem da mi bude lijepo, koga briga kako izgledam. :) Ionako će svi gledati u bebu. 18:15, ulazim u objekat, na "druženje", DJ pušta muziku, vrlo glasnu za moj ukus, tovar hrane i pića, puno nekih ljudi, poznanika od poznanika, neke xy osobe, Party, pravi Party, svi u nekim elegantnim, šici-mici haljinama, odjelima, štikle, kravate. Ma daaaaaaaaaj......... Stojim na ulazu i hoću da vrištim i da plačem, ali se samo nasmijem i uđem kao Bella, izdominiram, naravno, nosim najljepše nešto na sebi, bebu. Svi okreću mobitele prema meni, fotkaju mamu klaunicu, dive mi se, govore kako sam lijepa, kako sijam od sreće. Svi kreću svojim rukama prema bebi, stavljam masku, ono KORONA, odbijte svi, , povlačim se na kraj prostorije, malo se provrtim, nazdravim čajem, pojedem (hranu besplatnu nikad ne odbijam hahahah). Beba uživa, ali meni nije ugodno, osjećam se kao beskućnik, muzika je glasna, beba se ukakila........Pozdravim se i dođem kući u 19:30h........

22.12.2020.

Kućni ljubimci i bebe

Ja trudna, 3.-4. mjesec kažu meni: " kad ćeš se riješiti mačke? Ne misliš valjda držati zvijer u stanu kad ti dođe beba?"... Jao, jao, sijede su mi počele izbijati od pritiska kojeg su mi pravili tokom cijele trudnoće roditelji i muževi roditelji, poznanici ... Čak je i muž imao fazu "Pa šta će nam mačka imaćemo dijete". On, koji je insistira da nabavimo macu i koji je voli jednako kao i ja, pokleknuo je pod njihovim strahotama o mačkama i bebama... Zaista ne razumijem ljude koji imaju kućne ljubimce i riješe ih se kada dođe dijete. Prvo: meni mačka nije nikakva zamjena za dijete, dakle ne treniram na njoj odgoj. Drugo: da sam se planirala "rješavati" mačke sigurno je nikada ne bih uzela. Treće: nisam jedina na kugli zemaljskoj koja ima kućnog ljubimca u domu u kojem ima ili će doći dijete. Četvrto: moja mačka je moja najbolja prijateljica iz životinjskog carstva i nema šanse da bih podnijela naš rastanak na takav način... Prvog dana, kada sam došla kući iz porodilišta, bila sam u takvom stanju da su me otac i muž unijeli. (Narednih 10 dana ležala sam, skoro nepomično). Odmah prvog dana zamolila sam muža da pusti macu da upozna (onjuši) bebu. Naši roditelji su cvokotali, ibrerili se, čak su izašli iz sobe jer "ne mogu da vjerujem", "ti nisi normalna", "izgrebaće ti dijete". Maca je prvo prišla meni, jer me nije vidjela par dana, pomazila se sa mnom, a onda je upratila bebu i prepala se. Pogledala je u mene a ja sam joj trepnula par puta (to je naš znak da je sve uredu), prišla je bebi vrlo oprezno i polako, onjušila je. Kada je vidjela da beba ne predstavlja nikakvu opasnost ni prijetnju za nju ponašala se kao da bebe i nema. Pomalo je u početku nervirao plač pa bi uvijek bježala iz prostorije i krila se ispod stola, a već sada, kada beba ima nekoliko mjeseci, navikla se... Ponekad, kada mi treba par sekundi da dođem do sobe u kojoj se beba probudila i plače, Maca prije mene dođe i samo gleda bebu, sačeka da je uzmem i kada beba prestsne plakati sjedne pored mene ili negdje blizu nas. Kunem vam se da mace osjete nešto posebno prema bebama, nešto zaštitničko. Počela sam pripremati macu za dolazak bebe čim sam saznala da sam trudna. Kad je beba došla, ni jednog trenutka nisam reagovala ili napravila situaciju u kojoj bi se maca osjećala kao da je beba prijetnja ili opasnost. Naravno, potrebni su živci i strpljenje, ali uspjela sam održati balans u stanu. uzmem bebu u naručje, nosam je po stanu, pjevam, plešem, pričam, a nogama šutam macine loptice, tako zadovoljim dnevne potrebe za igrom. Maca ima svoju dekicu na kojoj spava i prede, na kojoj leži kada je mazim. Stavim dekicu na pod sa svoje lijeve strane, mazim macu, a sa desne strane bebina deka i njene igračke. Poznajem svoju macu, radila sam sa njom, naučila je da se ne penje po stolu, da ne dira određene stvari, da se ne boji ostati sama u zatvorenom balkonu (sada tamo obožava spavati), to je moja maca i znam tačno iz njenih kretnji da li će napraviti neki belaj (dirati zemlju u saksijama ili tako nešto) ili će se samo igrati. I znam koliku "prijetnju" predstavlja za dijete zato mi nikada nije ni palo na pamet da je se riješim. Provodim puno više vremena čisteći nego što bih to bez mace, ali ako meni ne smeta zaista ne razumijem ljude koji sebi daju zapravo da se miješaju u moj način života (svako jutro četkama macu par minuta i do sada nisam nikad našla njene dlake po stanu, posebna je vrsta, ne znam koja, uzeli smo je sa ulice)................ Oni: "IMAŠ BEBU I MACU U STANU #božesačuvaj"...................Ja: " Da, imamo, maca spava u krevetcu, a bebu pisnemo"

22.12.2020.

"Naučili ste ga na ruke, tctctc"

Konačno sam legla u krevet. Želim da spavam, jako mi je potreban san, ne samo što sam umorna od prošlih dana i obaveza, nego što mi treba snage i za sutrašnji dan. Tijelo spava, gasi se, a mozak radi sto na sat. JESAM LI JA DOBRA MAMA? U ČEMU GRIJEŠIM? KAKO KOD xyxy BEBA SPAVA SVAKU NOC U 21h, a moj jedva da zaspe oko ponoći? ZAŠTO MOJE DIJETE NE ŽELI CUCLU? SVE ME BOLIIIIIII OD NOSANJA, SUTRA ĆE BITI TEŽI, DAKLE BIĆE VEĆA BOL, ZAŠTO KUKAM? DANAS SAM GA PRESVUKLA 10 PUTA, OD TOGA 3 PUTA U POTPUNOSTI, JER SE USRO OD GLAVE DO PETE? KOLIKO VREMENA UZIMA PRESVLAČENJE? AKO JE U PROSJEKU TO 10min, s obzirom koliko se miče i gica.. to je 100minuta, je*te ne znam koliko je to sati, mozak mi ne radi!!! KAD SAM DANAS ZADNJI PUT JELA? JESAM LI UOPĆE JELA? ŠTA ĆU SUTRA KUHATI?, jao jao jao KAKO JE MAMAMA KOJE IMAJU 2 I VIŠE DJECE? JEL ONE GLUME DA SU NORMALNE, ILI šTA? ZAŠTO KUKAM OPET? OVO SU NAJDRAGOCJENIJI MOMENTI, TREBALA BIH BITI SRETNA ŠTO JE MOJE DIJETE ŽIVO I ZDRAVO? JESAM SRETNA SAM, STVARNO JESAM, SAMO SAM UMORNA, JE LI TO OK?....... KAD SAM SE PRESTALA SMIJATI?... ZAŠTO SAM POSTALA TAKO ... NE ZNAM... TUŽNA............ Kad imaš malu bebu, od par mjeseci, svaki dan je avantura. Zanimljivo je to sve, otkrivam novi svijet, otkrivam novu sebe. Zaista većinu daana uživam, ali kad mi se sastavi par neprospavanih noći i par preaktivnih dana sa bebom... Budem na rubu ludila. To je normalno, proći će.........Porazi me činjenica koliko ljudi oko mene nemaju obzira i nemaju dovoljno razvijenu empatiju u tom smislu (posebno žene koje su majke) da mi treba pomoć, posebno jer muž i ja živimo sami sa bebom, a muž radi skoro cijeli dan, dakle ja živim sama sa bebom hahaha. (Histerija me hvata) Dakle, ja, od kako otvorim oči uz zvuk bebinog plaća, negdje oko 6-7h ujutro, ja po čitav dan nosim dijete, pjevam, skačem, hranim, oblačim, zabavljam, izvodim dva puta dnevno vani, da se čeliči,da bude zdraviji. Uz sve to skuham ručak, napravim bebi kašice, operem veš, osušim, složim, našminkam se malo, ponekad stignem skinuti pidžamu i obući neku COOL kućnu varijantu, sve to sa djetetom u rukama ili pored mene u kolicima, dok pjevam ili pričam kao navijena... nahranim macu, igram se sa njom dok nosim dijete, ne želim da probudim agresiju kod nje zato jer je stigla beba, pa se trudim da izbalansiram i taj odnos... Onda operem, složim, raspremim, operem, nosim dijete i dalje... Onda opet nahranim bebu, presvučem, pjevam, pričam... Onda opet nosim sa sobom do prodavnice, pa nazad sa kesama, ako je beba raspoložena stavim ga u baby nosiljku, ali i to montiram par minuta, dovoljno da bebac počne plakati, pa onda daj smiri, umiri, malo na siku, pa onda tek u prodavnicu, zaboravim nekad i šta mi treba da kupim... Srećom dan ima samo 24h, tačno bih sa 25h crkla :') Dakle, ja se dobro organizujem, ponosna sam na tu svoju sposobnost, zaista sve stignem, "zavrem ko konj" umorim se, ali nema veze,sve ja mogu stići, čak ponekad i nalakirati nokte.... I onda mi dođe neko u goste ( a ja preponosna jer sam sa svoje dvije ruke uspjela držati dijete u rukama i sve raspremiti i usisati) i taj neko uzme dijete par minuta, kao da mi pomogne, da se ja odmorim, (A moj bebac inače ne voli puno da sjedi u mjestu, voli da se vozi u kolicima, da se nosi, da mu se pokazuju igračke, da mu se priča, da se zabavi..) I uzme dijete par minuta i sjedi i palamudi, davi sa nekom dosadnom pričom, a meni je to samo dodatna buka, odzvanja mi mozak... a ja gledam da odem KAO u toalet, ustvari da sjednem na pod, pustim vodu na umivaoniku i da uživam par minuta u miru... I dijete krene da plače, logično, živo je biće, traži pažnju, akciju...... I onda krene mojaaaa "najdraža" rečenica.... " OOO NAUČILI STE GA NA RUKE, TO VAM NE VALJA" i dodaju mi dijete u ruke, i ta moja mini pauza, taj mali odmor koji bi mi puno značio ode u pm jer gosti obično kad dijete zaplače vrate ga mami... OoooooOoOOOoo. Pa Je*ti lijenu guzicu razmaženu... Jok eto, naučiću ga na noge, nek samo hoda i nek se samo presvlači. I nena mi je tako, puštala svoje da se sami koturaju po avliji ko kokoške. Ma Mrš...... Uh, što sam se ispuhala, živio blog.

20.12.2020.

Post porođajna depresija

Ove godine, kada se čitav svijet "zabavio" oko korone, ja sam rodila sina, pa sam se itekako "zabavila" oko toga. Postala sam majka, prvi put u životu prije 5mjeseci. Svi su mi pričali o tome, a niko mi ništa nije rekao. Napravili su mi bajku i od poroda i od post porođajnog perioda. Ljudi moji, žene moje, ne bih da prepadam buduće majke ali... Da ne dužim, ukratko: imala sam tešku trudnoću, komplikacije na porodu i dug proces oporavka. Dijete sam prvi put uzela u ruke nakon 15 dana, (bila sam ja svjesna svega, kuci, nego nisam mogla mrdnuti, šavova milion, rana velika, puno krvi izgubila, borili mi se za život...) ma ja sam jedva i čašu vode držala u ruci, kamoli dijete od 4200g. "Mašala, krupan ti je"... A ja mrvica, u meni metar i vjetar, a prije trudnoće jedva bilo 50kg. Tolika beba za ovo malo tijelo = težaaak porod, težaaak, a bratemili, prirodno ga rađala, nisu mi dali carski. Crkla dok se rodio. Uglavnom, valjda od svega toga mene sastavi PPD (post porođajna depresija). Crne misli mi se uvukle u glavu. Gledam dijete, pa nikakvog osjećaja nemam, ko da nije moje. Sve kontam doći će neko, odnijeće ga, a opet kontam, sto će ga nositi kad sam ga ja rodila, jedva, ali sam ga rodila. Sebi. I tako... Kad sam sama sa njim ne znam šta bih, kao smijem se, tepam mu, znam da tako treba, ali ne osjetim ništa... Osjetim da mi smeta. Ja bih spavala, on bi da doji. Jao jao, prvih mjesec dana, od 24h, 20h je bio na sisi. Ja sam u krevetu jela, jedva bih otisla (tj. Odnijeli bi me) u toalet. Ma nije mi dao da dišem. Ozbiljno govorim 20h. Ali nisam odustajala, majčino mlijeko nista ne moze zamijeniti, kontam to je samo sad, jednom u zivotu ima da istrpim. Pa haj zamisli da te neko štipaljkom štipka za bradavicu 20h. Pa ja sam ludila, pizdila, kosu bi sebi čupala... Ali zainatila se, i nema sanse da odustanem. A grudi boleeeee, nadošlo mlijeko, ne možeš ih dotaći, a moraš. Moraš bebi pomoći da je uhvati kako treba inače će rane napraviti... Ma vidim ja da sam počela luditii, plakati, kukati kad sam sama,a glumiti da sam dobro za druge. Odlučim pronaći stručnu pomoć. Kad tamo, za moje stanje depresije, terapije 3 puta sedmično po 45min, za svaku terapiju 80KM. Haloooo? Pa ja da imam 45min slobodno (nisam imala jer sam dojila non stop i to me najvise izludivalo) i da imam toliko para, pa meni ne bi trebala terapija nego dobar šoping. Cuj molim te... I Nena mi je išlaa na terapiju zbog PPD, kad je rodila 6. dijete, kaže: krvarim, boli me sve, dojim non stop, nije mi do života, jel normalno da ne doživljavam dijete ni nakon 10 dana? Halo bolan? Pa liječenje PPD treba ići u paketu sa porođajem za svaku ženu, na račun države... Kuća časti. Uglavnom, para nemam, volje imam.... ja malo proguglam, nađem neke vježbe, neke treninge uma, neke motivacione govore, malo krenem da razmišljam pozitivno... Prođe taj proces kroz moju glavu da sam rodila da sam majka... Isplačem se... Tamo-vamo, pozitiva, beba, ljepota, čari majčinstva... Izliječim samu sebe svojim načinom razmišljanja! Evo me sad, ko grom! Djetetu 5 mjeseci, sada doji na svaka 3h, imam vrijeme za sve i da jedem i da se istuširam, da se igram sa djetetom, da napravim ručak, raspremim, izadjem... JA se oporavila potpuno, treniram, izlazim, vozam dijete u kolicima, družim se, sređujem se, sve stižem, lijepa sebi... Nikad ljepša nisam bila. Sijam od majčinstva. Volim sebe, svoje dijete, svoje i svoje strijeeee. Buduće majke i one koje ste to tek postale, nije sramota, nemojte se bojati priznati to sebi... Svaka 4. žena doživi neki oblik, neku vrstu post porođajne depresije!!! Meni je samo žao što nisam pričala sa svojom porodicom o tome. Nekako sam sama prošla kroz to, a trebala mi je riječ utjehe i nade. Bilo me stid i bilo me strah da će me mozda osuditii. Želim vam reći da je normalno neko vrijeme ne osjećati ništa za rođeno dijete. Porod je veliki šok za organizam, još veći za psihu, potreban je period da se sve slegne i vrati na svoje mjesto. Kada jednom osjetite to, da ste majka, taj osjećaj nikad više neće prestati, to je nešto neopisivo, nešto najljepše, neprocjenjivo.


Mamine slatke muke
<< 12/2020 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
431

Powered by Blogger.ba